Kabaretni new-age performans

Premda se medijska pompa oko prve ovogodišnje dramske premijere na šezdeset i šestim Dubrovačkim ljetnim igrama fokusirala oko života i djela kontroverznoga i provokativnog francuskog autora Michela Houellebecqa i njegova odnosa prema islamu, zbog čega je došlo do širenja nekakva straha od mogućih ili navodnih napada na umjetnike i publiku i do ukidanja sredstava Dubrovačko-neretvanske županije i policijske zaštite glumaca na probama, predstava Elementarne čestice bavi se zapravo mogućnošću ili nemogućnošću uspostavljanja seksualnih sloboda na tragu zahtjeva studentskih pokreta 1968. i hipijevske generacije. Predstavu američkoga rock-mjuzikla Stomp u kojoj su svi izvođači bili goli gledala je publika na Dubrovačkim ljetnim igrama u Revelinu, davne 1970, ali se takve predstave danas zaboravljaju te autori tvrde da je ova predstava s nagim izvođačima prva takve vrste na Igrama.

Predstava nudi brojna iznenađenja / Snimila Mara Bratoš

Predstava u utrobi tvrđave Lovrjenac u režiji Ivice Buljana nudi nekoliko iznenađenja. Prvo se odnosi na nužne izmjene koncepcije s obzirom na promjenu lokacije izvođenja. Elementarne čestice trebale su biti prikazivane u Kuparima, u Župi dubrovačkoj, koji nude znatno veći prostor, mogućnost izvedbe velike predstave-glazbenoga koncerta na plaži i gorko sjećanje na nekadašnje vojno odmaralište. Takva se perspektiva nužno gubi na Lovrjencu, u kojem tehnika Igara donosi pržinu kao asocijaciju na plažu uokvirenu poput ringa na rubovima kojega sjedi publika. Adaptaciju teksta za kuparsku konstelaciju napravio je Velimir Grgić, koji je potpisan kao adaptator i u lovrjenačkoj predstavi, premda iz razgovora s Ivicom Buljanom u programskoj knjižici doznajemo da se za kuparsku inačicu radilo o „klasičnoj adaptaciji romana koja je bila koncentrirana na narativne linije o dvojici braće, neurotičnom piscu Bruni i znanstveniku Michelu“. U lovrjenačkoj verziji ne vidi se struktura takve adaptacije, redatelj „otvara performativne potencijale romana“ te nudi glumcima da prema načelu kazališnih eksperimenata Antonina Artauda sami izaberu esejističke ulomke i pretvore ih u prizore. Pritom Buljan u suradnji s dramaturgom predstave Robertom Waltlom i scenografom Aleksandrom Denićem, kostimografkinjom Anom Savić Gecan i oblikovateljem svjetla Elvisom Butkovićem te najviše s autorom glazbe Mitjom Vrhovnikom Smrekarom gradi predstavu od dijelova romanesknoga teksta, fragmenata intervjua s autorom, komentara njegova rada i stvaranja od teorijskih rasprava do blogerskih tekstova. Glumac Marko Cindrić u ulozi „divljega stand-up-komičara“, a ujedno i Ginekologa, izvodi citate iz novina i časopisa (Guardian, Paris Review) i drugih Houellebecqovih romana.

Upravo je takva dramaturško-redateljska koncepcija Ivice Buljana u pojedinim dijelovima predstave njezina najveća prednost, kad zaživi spoj performansa, kabareta, godarovskoga filma i stand-upa, ali je asocijativna fragmentarnost istodobno, zbog gubljenja poveznica, tempa i žestine, i njezina slabost. U koncentričnim krugovima slažu se različiti tipovi teksta, pa izvođači djeluju kao novinski izvjestitelji, prikazivači znanstvenih ogleda, sudionici u psihoanalitičkim analizama, budističkim seansama. Kontrapunkcija tekstova različitih performativnih razina usredištenih u proučavanja seksualnosti, sociologije, tehnologije, fizike, biologije naglašava se snažnim glazbenim sudioništvom. Koncepcija se, zasnovana na načelu društvenih i svemirskih elementarnih čestica, mogla pretvoriti u dobru predstavu. No taj se potencijal izgubio prevelikom destrukcijom narativnih niti, jer publika teško razaznaje u kakvu su odnosu neurastenični ili psihotični brat Bruno (Marko Mandić) i znanstvenik Michel (Stipe Kostanić), tko je Christiane (Senka Bulić), a tko Annabelle (Hana Selimović), tko Janine (Lucija Šerbedžija), tko je Desplechin, Stari hipi (Zoran Prodanović Prlja), tko Sophie (Jelena Miholjević), a tko David di Meola (Miki Solus), što ili koga glumi Mada Peršić (Nova rasa), tko je Paško Vukasović (Instruktor masaže), a tko Karlo Mrkša (Glazbenik).

Najveći je problem ipak neujednačen glumački izraz; pritom ne mislim na različite glumačke kodove možda dopuštene otvaranjem u predstavi različitih modaliteta. Mislim na nesigurnost pojedinih glumaca koji se teško snalaze u izmjeni kabaretskih, performativnih i narativnih ili dramskih ili postdramskih uloga, ali i u izgovaranju teksta. Pokušavajući pokazati „poruku“ o oslobađanju tijela simulacijom eksplicitnoga seksa i isticanjem seksualnog čina, tantričkoga seksa, pokušajem opscena plesa i masaže s publikom, naglašenim masturbiranjem, pokazivanjem vlastitih tijela nerijetko zaboravljaju tekst, zbunjuju se upadanjem u tuđe replike, a zaboravljaju vlastite, dok velike monološke dionice izgovaraju odveć tiho, nekad nerazumljivo, često nesigurno. Spoj profesionalnih i amaterskih glumaca, čest u Buljanovim predstavama, nije urodio očekivanim rezultatom.

Lovrjenačka tvrđava pak odigrala je pozitivnu umjetničku ulogu u scenama umiranja, smrti i zakapanja. Očekivali smo da će ansambl predstave i suradnici u predstavi prepoznati lovrjenačke i sve druge dubrovačke, hrvatske, obiteljske, egzistencijalne duhove u svemiru kao elementarne čestice naših života i romana francuskoga autora. Možda će se to dogoditi u sljedećim izvedbama, s više tempa i glumačke preciznosti, izvedbene mašte i dubine, s više glumačke, a ne gole slobode.